The Absinthe Drinker

"Nakon prve čaše vidite stvari onakvim, kakve bi vi htjeli da budu. Nakon druge vidite ih onakvim, kakve nisu. Na kraju ih vidite onakvim, kakve zaista jesu, što je najgora stvar na svijetu."
-- Oscar Wilde --

nacin pripreme



Rimljani su je zvali absinthium (absinthial - lat. gorak), a Grci apsinthion, što znači "nepitak" (zbog gorkog ukusa).

Artemisia absinthium (pelin), biljka posvećena božici Artemidi, upotrebljava se u medicini već više od 3500 godina. Grci su je smatrali lijekom protiv trovanja kukutom i gljivama, a Hipokrat ju je prepisivao protiv žutice, reumatizma, anemije i menstrualnih tegoba. Absinthe, pelin u svojoj francuskoj verziji, ipak je najpoznatiji kao glavni sastojak likera, čiji je recept, prema legendi, vještičije djelo.

Apsint je liker koji se proizvodi od anisa, pelina i šećera, a sadrži i do 72 posto alkohola. Navodno ga je prvi put pripravio dr. Pierre Ordinaire 1792., a svoj "lijek" nazvao je Artemisia Absinthium. Napitak ubrzo dobiva nadimak "La Fée Verte" ili "zelena vila", zbog svoje specifične boje. Ovaj lijek ubrzo postaje omiljeno piće, pogotovo među francuskim vojnicima u Sjevernoj Africi, koji su u apsint počeli dodavati anis da mu poprave okus.



Vrhunac popularnosti apsint je dostigao između 1880. i 1914. godine, kada je postao simbol boemskog duha Pariza. Francuzi su 1874. popili 700 hiljada litara ovog pića, a do 1910. njegova potrošnja se popela na 36 miliona litara u godini.

Zaštitni znak apsinta je kreacija Oskara Vajlda: smaragdno-zelena vila (l’heure verte) koja napijene prevodi u carstvo apsintalnih halucinacija čarobnim žezlom od opala. Osim Wilde-a, apsint je bio omiljen i medu drugim umjetnicima tog doba. Izmedu ostalih, pili su ga Ernest Dauson, Pablo Pikaso, Artur Rimbaud i Šarl Bodler.

Najvatreniji poštovalac apsint-kulture bio je, ipak, Van Gogh. Omaž ovom piću dao je svojim djelom “Flaša apsinta”, a sa apsintom je žvakao pelin kako bi u organizam unio što više apsintola.

U ludilu izazvanom trovanjem apsintom je pojeo neke slike i otkinuo svoje uho, a na njegovom grobu raste bijeli kedar, po cijem je klasičnom imenu “thuja” aktivna supstanca apsinta i dobila ime. Ernest Hemingvej je napisao “Za kim zvona zvone” pod uticajem apsinta.

Američke vlasti zabranjuju apsint 1912. zbog velika broja alkoholičara, a 1920. započinje doba prohibicije, potpune zabrane alkohola.

Slijedeći primjer SAD-a, uskoro i ostale države zabranjuju apsint, a Francuska uvodi zabranu 1915. No piće je bilo toliko popularno da se i dalje prodavalo. Proizvođači su se na razne načine dovijali kako prikriti činjenicu da prodaju apsint; neki su išli čak toliko daleko da su apsint prodavali kao tonik za kosu. Zanimljivo je da apsint nikada nije bio zabranjivan u Velikoj Britaniji, niti u Španjolskoj.

Francuska, međutim, ponovo obnavlja proizvodnju tog slavnog kontroverznog pića. Tako Francois Guy, nasljednik poznate destilerije iz Pontarliera, ponovno počinje proizvoditi apsint, no njegov će napitak morati biti znatno blaži od svojih "originalnih" prethodnika. U litri pića količina "thujonea" - neurotoksina koji je glavni krivac za halucinacije uživatelja apsinta - ne smije prelaziti 10 mg!

Konzumiranje apsinta je predstavljalo poseban ritual. Za to se upotrebljavala posebna kašika, perforirana, duga i spljoštena kao špahtla. Ona bi stajala na rubu visoke čaše, u kojoj se nalazio gusti, smaragdno-zeleni apsint, nasut do nivoa označenog na čaši. Na kašiku bi se stavljala kocka šećera, a preko nje bi se pažljivo sipala voda, koja bi u kapljicama padala u piće. Kapi vode bi se u dodiru sa apsintom pretvarale u bjeličasti trag. Šećer bi ublažio gorčinu, a svaka kap vode bi izazivala pretapanje zelene u boju opala, što je proizvodilo vrlo atraktivnu vizuelnu senzaciju.



Ova osobina trava koje ulaze u sastav apsinta vas uvjerava da vaše skupo piće nije razblaženo prije nego vam je usuto u čašu. Efekat zamućivanja je nazvan louche i ostavlja snažan vizuelni utisak na onoga ko ga prvi put gleda.

Danas je moguce kupiti više vrsta apsinta. Od najrafiniranijih poput “Logan Fils” cija je cijena oko 200€ za litar, preko “standardnih” cija se cijena kreće od 100 do 150€ sve do najjeftinijih u čijoj su proizvodnji preskočene neke faze u destilaciji, a koji nisu mnogo skuplji od ostalih žestokih pića ali mogu biti izuzetno štetni za zdravlje.

Pretjerano konzumiranje nekvalitetnog apsinta može dovesti do mamurluka, grčeva ili epileptičnih napada, naročito kod mladih ljudi.

Džon Foterhil, iz “Moje tri krčme”: “Sjedio sam jedne noći u Café Royal. Bilo je jako kasno. Pio sam sam. Baš sam ušao u treću fazu kad je voda došla u rukama konobara sve do moje stolice. Počeo je da je prosipa po podu. ‘Vrijeme da se ide, gospodine’, rekao mi je, ‘bojim se da sada morate da idete’. Opet je prosuo vodu. ‘Zalivaš cvijeće? To je divno! Koje je tvoje omiljeno cvijeće’ , upitah ga, a on mi ne odgovori. ‘Ja volim tulipane’, rekoh mu jer mi se činilo da nije raspoložen za priču. ‘Sad stvarno morate da idete, gospodine’, ponovi mi kao da nisam čuo. ‘Siguran sam da i ti najviše voliš tulipane’, htio sam da ga oraspoložim. Dok me iznosio da me izbaci na ulicu vidio sam kako stotine ljudi sa tulipanima umjesto glava trči oko mene”.

Sve stvari koje je volio i zaboravio vraćale su mu se kada bi okusio tog neprozirnog napitka, gorkog napitka tečne alhemije koja je umrtvljavala jezik zagrijevala mozak, zagrijevala stomak, mijenjala ideje - Ernest Hemingvej "Za kim zvona zvone"

Vrhunac popularnosti apsint je dostigao izmeðu 1880. i 1914. godine, kada je postao simbol boemskog duha Pariza. Francuzi su 1874. popili 700 hiljada litara ovog piæa, a do 1910. njegova potrošnja se popela na 36 miliona litara u godini.

Konzumiranje apsinta je predstavljalo poseban ritual. Za to se upotrebljavala posebna kašika, perforirana, duga i spljoštena kao špahtla. Ona bi stajala na rubu visoke èaše, u kojoj se nalazio gusti, smaragdno-zeleni apsint, nasut do nivoa oznaèenog na èaši. Na kašiku bi se stavljala kocka šeæera, a preko nje bi se pažljivo sipala voda, koja bi u kapljicama padala u piæe. Kapi vode bi se u dodiru sa apsintom pretvarale u bjelièasti trag. Šeæer bi ublažio gorèinu, a svaka kap vode bi izazivala pretapanje zelene u boju opala, što je proizvodilo vrlo atraktivnu vizuelnu senzaciju.

Èini se da nema umjetnika, koji se u to vrijeme nije predavao èarima apsinta. Njegovom zelenom magijom protkana su djela Van Gogha, Verlainea, Rimbauda, Baudelairea, Wildea, Poea, Picassoa i mnogih drugih. Svi oni su živjeli na vrlo nekonvencionalan naèin, a neki od njih su pokazivali znakove ozbiljnog nervnog rastrojstva. Postoji mišljenje da je Vincent Van Gogh pod utjecajem apsinta odsjekao sebi uho. Dega, Toulouse-Lautrec i Picasso su slikali uživaoce apsinta. Te slike, osim što nas obavještavaju o popularnosti napitka, kriju u sebi i tamnu stranu predavanja ovoj navici. Charles Cros je bio uobièajeni posjetilac poznatih pariških kafea, gdje bi uobièavao popiti po dvadeset apsinta na dan. Ernest Hemingway je bio jedan od posljednjih poznatih obožavalaca apsinta, kada je ovo piæe veæ bilo zabranjeno u veæini zemalja. Alfred Jarry je koristio apsint s namjerom da poveže san i stvarnost. Paul Marie Verlaine je slavio apsint u mladosti, a proklinjao ga na samrtnoj postelji. U to vrijeme je uoèeno da apsint izaziva konvulzije, halucinacije i psihotièno ponašanje. Današnji nauènici su otkrili da njegov toksièni sastojak iz grupe terpena blokira moždane receptore gama-aminobuturiène kiseline, a bez nje neuroni reaguju prebrzo i njihova signalizacija postaje nekontrolisana. Ovaj toksin može izazvati grèeve sliène epileptièkim, pa èak i trajna ošteæenja mozga.


"Nakon prve èaše vidite stvari onakvim, kakve bi vi htjeli da budu. Nakon druge vidite ih onakvim, kakve nisu. Na kraju ih vidite onakvim, kakve zaista jesu, što je najgora stvar na svijetu."
(Oscar Wilde)



The Absinthe Drinker by Pablo Picasso


Osim u Francuskoj, konzumiranje apsinta brzo se proširilo i u Sjedinjenim državama, najviše u New Orleansu, gradu s francuskim korijenima. Amerièke vlasti zabranjuju apsint 1912. zbog velika broja alkoholièara, a 1920. zapoèinje doba prohibicije, potpune zabrane alkohola."New Orleans Old Absinthe House" bila je poznata po velikoj fontani iz koje je stalno kapala hladna voda u èaše s apsintom.


Slijedeæi primjer SAD-a, uskoro i ostale države zabranjuju apsint, a Francuska uvodi zabranu 1915. No piæe je bilo toliko popularno da se i dalje prodavalo. Proizvoðaèi su se na razne naèine dovijali kako prikriti èinjenicu da prodaju apsint; neki su išli èak toliko daleko da su apsint prodavali kao tonik za kosu. Zanimljivo je da apsint nikada nije bio zabranjivan u Velikoj Britaniji, niti u Španjolskoj.


Francuska, meðutim, ponovo obnavlja proizvodnju tog slavnog kontroverznog piæa. Tako Francois Guy, nasljednik poznate destilerije iz Pontarliera, ponovno poèinje proizvoditi apsint, no njegov æe napitak morati biti znatno blaži od svojih "originalnih" prethodnika. U litri piæa kolièina "thujonea" - neurotoksina koji je glavni krivac za halucinacije uživatelja apsinta - ne smije prelaziti 10 mg!
Danas je moguce kupiti više vrsta apsinta. Od najrafiniranijih poput “Logan Fils” cija je cijena oko 200€ za litar, preko “standardnih” cija se cijena krece od 100 do 150€ sve do najjeftinijih u cijoj su proizvodnji preskocene neke faze u destilaciji, a koji nisu mnogo skuplji od ostalih žestokih pica, ali mogu biti izuzetno štetni za zdravlje.

jako zanimljiva stvar