Had
(Grč. Hades, Pluton, lat. Pluto - sin titana Krona i njegove žene Reje, bog podzemnog sveta)
Bio je najstariji Kronov sin i uz svoju braću Zevsa i Posejdona činio trojstvo najviših grčkih bogova. Kad se rodio, otac mu je bio vrhovni vladar svemira, ali je živeo u neprekidnoj strepnji da će ga neko od njegove dece svrgnuti s prestola. Zbog toga je sve svoje potomke pojeo čim su se rodili i utamničio ih tako u svom trbuhu. Tu su i dalje živeli jer su kao božanska bića bili besmrtni. Takvu sudbinu izbegao je samo njegov najmlađi sin Zevs, kojeg je njegova majka potajno rodila i sakrila na Kritu. Kad je Zevs odrastao, dogodilo se upravo ono čega se Kron najviše plašio: pobunio se protiv oca, prisilio ga da svojoj zatočenoj deci vrati slobodu i izazvao ga na borbu. Braća Had i Posejdon pridružila su se Zevsu i, uz ostale saveznike, pomogla mu da porazi Krona i svrgne ga s vlasti. Nakon pobede braća su se sporazumela da će Kronovo nasledstvo među sobom podeliti kockom. Zevs se, međutim, pri tom poslužio lukavstvom i njemu je pripala vlast nad nebom i zemljom. Posejdon je dobio vlast nad morem, a Had je postao svemoćni vladar podzemnog carstva.
Ne bi se moglo reći da je Had kockom dobio najbolje, ali njegovoj mračnoj i neumoljivoj ćudi vlast nad podzemnim svetom je sasvim odgovarala. A njegovo podzemno carstvo je zaista bilo strašno: skrivalo se u dubinama zemlje i u njega nikad nije dopreo ni zračak Sunčeve svetlosti. Prostiralo se neveselom ravnicom obraslom bledim cvetovima divlje asfodele ("cveća smrti"), a njome je proticalo pet reka, koje su istovremeno bile njegove granice: Stiks, koja je sve okivala ledenim zagrljajem, Aheront, reka naricanja, Kokit, reka žalosti, ognjena reka Piriflegeton i mračna Leta, čije su vode činile da se zaboravi sve ovozemljasko. Kako je zaista bilo podeljeno i kako je izgledalo Hadovo carstvo, ljudi pouzdano nisu znali jer se nijedan smrtnik nije odonud vratio živ da o njemu donese vesti. Nekoliko junaka (Herkul, Eneja) koji su sišli u njega i opet se vratili nisu mogli da ga u celosti pregledaju. Ali nagađalo se da se na zapadu prostiru Elizejske poljane, gde su svoj večni život živele duše pravednika. Negde u dubinama nalazio se Tartar, gde su grešnici izdržavali večne kazne, a u najmračnijem delu tog tmurnog carstva bio je Ereb, gde se smestila palata iz koje je Had, zajedno sa svojom ženom Persefonom, vladao bogovima podzemnog sveta i dušama mrtvih.
Duše umrlih silazile su u Hadovo carstvo kroz mračne bezdane. Jedan od njih bio je u tesnacu Tenaru na jugu Peloponeza, drugi u Kolonu u Atici, pa sledeći pod Etnom na Siciliji. Prema Homeru, ulaz u podzemno carstvo bio je negde na zapadu kuda više nisu dopirali Sunčevi zraci. Ulaz u podzemni svet čuvao je troglavi pas Kerber. One koji su ulazili susretljivo je propuštao, ali napolje nije nikome dao. Od ulaza vodio je put vodama Aheronta, preko kojeg je duše umrlih prevozio osorni starac Haron. Razume se, prevozio ih je samo u podzemni svet, ali ne i natrag, i za tu službu su mu mrtvi plaćali. Iz Haronove barke odlazili su svi pred Hadov presto, pored kojeg su sedele sudije, Zevsovi sinovi Minos, Radamant i Eak. Samo ponekad bi neka duša dospela u Elizij, gde je živela blaženim životom, a ko nije bio ni dobar ni zao (ili je bio i dobar i zao), morao je da ode na asfodelske poljane, gde je lutao bez radosti i tuge, bez ikakve čežnje i osećanja, kao sena. Takvih ljudi bilo je, navodno, najviše, a među njima našli su se i najveći junaci, čak i sam Ahil. Kakav je život tamo provodio, znamo iz njegove teskobne ispovesti koju je zabeležio Homer: "Hteo bih više ko nadničar raditi na polju čoveka s imetkom malim, gde ima obilja jela, no tu u Hadovom carstvu biti vladar sena svih tih umrlih ljudi!"
Bogova kojima je vladao Had u podzemnom svetu bilo je manje nego olimpskih ili morskih, ali oni su kod ljudi izazivali jezu i strah. Među njima na prvom mestu je bio bog smrti Tanatos, ogrnut crnim plaštom, s crnim ledenim krilima, koji je umirućima rezao kosu i odnosio njihove duše. Zatim, mračne boginje kere, koje su ubijale ljude po bojištima i sisale im krv; užasna Empuza, koja je napadala ljude i ubijala ih na raskršćima; strašna Lamija, koja je majkama u snu ubijala decu; troglava i trotelna Hekata, koja je vladala čudovištima, i bog varljivog sna Hipnos, kojem nisu mogli da se odupru ni ljudi ni bogovi. Posebno strašne bile su Erinije, neumoljive boginje kletve i osvete, koje je u svet slala Hadova žena Persefona.
Ljudi su mrzeli Hadovo carstvo. Ko je u njega sišao mora se odreći svake nade. Od junaka koji su dospeli pred sam Hadov presto i vratili se u svet, najslavniji je bio Herkul. Odande je doveo Kerbera, po naređenju mikenskog kralja Euristeja, kojem je, po Zevsovom nalogu, morao da služi. Dospeo je tamo i muzičar i pevač Orfej da od Hada izmoli život za svoju mladu ženu Euridiku, zatim Sizif, koji je odande lukavstvom na kratko vreme umakao, i Tezej, kojeg je odande oslobodio Herkul. Na prag podzemnog sveta dospeo je i Odisej kad je nakon osvajanja Troje, na povratku u otadžbinu, dugo lutao svetom i tamo video Sizifa kako uzbrdo valja ogroman kamen. Video je i Tantala kako se muči glađu i žeđu, Titija kojem su dva strvinara kljuvala jetru; sastao se tamo s mnogim mrtvim junacima, među njima i sa Ahilom, koji mu je s tugom opisao nemilu sudbinu umrlih u Hadovom carstvu.
Had nije imao običaj da napušta svoje sedište. Dok je još bio neoženjen, izašao je jednom u svet da otme Zevsovu i Demetrinu kćer Persefonu, koju je uzeo za ženu. Jednom je otišao na savetovanje bogova na Olimp. Bogovi ga baš nisu voleli, a on im je uzvraćao istom merom. Kad je Zevs od njega nešto zatražio, obično bi ga poslušao, ali se u stvari između neba i zemlje inače nije uplitao. Dobro je znao "da će, pre ili kasnije, svako sići u Hadovo carstvo, čim je jednom došao na svet".